Poznata još pod nazivom Lubanja usuda (The Skull of Doom) ili Mitchell-Hedgesova lubanja, kristalna lubanja iz Lubaantuna jedna je od najzagonetnijih arheoloških pronalazaka. Iako je prošlo 79 godina od njezina otkrića, znanost je pred teškim iskušenjima o istini njezine prošlosti, procesu izrade i mogućoj primjeni.

Godine 1927. poznati istraživač, pustolov i pisac Frederick A. Mitchell-Hedghes vraćao se posljednji put na mjesto gdje je tri godine ranije usred džungle, tada u Britanskom Hondurasu, a današnjem Belizeu, pronašao izgubljeni majanski grad Lubaantun („grad palog kamenja“, nastao između 700. i 900. godine). Grad je bio zarastao, džungla ga je gutala, ali gusta isprepletena mreža lijana, drveća i ostalog raslinja nije bila prepreka ekspediciji. Rješenje je bilo jednostavno i efikasno, džungla koja se prostirala gradom bila je zapaljena, time je svo raslinje nestalo a kamene građevine su bile otkrivene.

Položaj Belizea

Sa iskapanjima su počeli tek 1926., a godinu kasnije, tijekom zadnje, i kako će se pokazati, najvažnije ekspedicije u Lubaantun, posvojena Frederickova kći, Anna-Marie Le Guillon Mitchell-Hedges, odnosno kako ju je on zvao, Sammy, će odigrati svoju povijesnu ulogu. Naime, Sammy je, pomažući Fredericku pomaknuti teški zid koji je pao na oltar hrama ugledala kristalnu lubanju, a tri mjeseca kasnije je pronašla i pripadajuću donju čeljust samo osam metara od nalazišta lubanje. Iako inače nije išla s njim na ekspedicije, Sammy je na ovoj odigrala ključnu ulogu i da njena sreća bude veća, to se zbilo točno na njen 17. rođendan. Njihov prelomni susret zbio se nakon prijateljskog razgovora Fredericka sa dvojicom Amerikanaca u kanadskom hotelu kada su mu oni povjerili brigu nad Sammy u dobi od 10 godina. Ubrzo se među njima stvorila privrženost i zavolio ju je kao da mu je prava kći. Desecima godina lubanja je bila skrivena daleko od očiju javnosti kao privatan artefakt Mitchell-Hedgesa dok napokon nije javnosti pokazao njenu zapanjujuću ljepotu na aukciji kod Sothebya 1943 godine. Ali nekoliko događaja baca sumnju na iskrenost Mitchell-Hedgesa i revolucionarnost otkrića. Bilo je optužbi na njegov račun da je lubanju ukrao, ilegalno iznio iz Britanskog Hondurasa, a ne kako je tvrdio, da ju je ponudio lokalnim svećenicima koji su odobravali da lubanja ostane kod njega. Tako dugo skrivanje fascinantne lubanje i njeno predstavljanje tek na aukciji, (na temelju nekih dokumenata Britanskog muzeja, lubanju je zapravo kupio na toj aukciji za £400), te njegova autobiografija („Danger My Ally“) koju objavljuje 1954., samo 5 godina prije svoje smrti, a u kojoj vrlo malo spominje lubanju, otvaraju nova pitanja i nove mogućnosti o podrijetlu lubanje. Također, pripadnici ekspedicije su opovrgli da je lubanju našao u Lubaantunu, a ne postoje nikakve fotografije koje bi potvrdile njegovu priču. Uz nespominjane lubanje do londonske aukcije 1943., detalje kako ju je pronašao nikad nije obznanio. Opsesije F. A. Mitchell-Hedgesa bile su pustolovine i izgubljene civilizacije, bio je vješt u promoviranju vlastitih ideja o postojanju i smještaju Atlantide (vjerovao je da se nalazi uz obalu Britanskog Hondurasa), za nju je govorio da nije bila mit nego kolijevka civilizacije, a u traganju za kojom je pronašao Lubaantun. Također, upravo zbog tih ideja postoji sumnja da je lažirao pronalazak kako bi stekao slavu.

Karta grada Lubaantuna koji je danas i turističkog karaktera

Jedan je čovjek proveo posebno puno vremena proučavajući lubanju. Ime mu je Frank Dorland. Poznati umjetnički konzervator, cijenjeni majstor koji je radio za najbolje muzeje i umjetničke galerije na svijetu lubanju je intenzivno proučavao 6 godina. Došao je do mnogih zapanjujućih otkrića i bio sudionik mnogih iracionalnih događaja koji su vezani uz nju. On vjeruje da je stara 12 000 godina, da je njena izrada trajala 300 godina neprekidnog rada, te da je dijelom oblikovana korištenjem dijamanta nakon čega je polirana silicijskim pijeskom i vodom (završna obrada). Detaljnim proučavanjem otkrio je mnoge pojave kojima se lubanja mogla u određenim, kontroliranim situacijama doimati „živom“ zbog njenog kompleksnog dizajna. Mnoge njegove pretpostavke potvrđene su u laboratoriju Hewlett-Packarda. Ali čak je i Dorland ostavio otvorenu mogućnost da je ona izrađena u vremenskom razdoblju između 15. i 18. stoljeća.

Sama lubanja izrađena je iz jednog komada prozirnog kvarcnog kristala, tvrdoće na Mohsovoj ljestvici 7 od 10 (dijamant ima tvrdoću 10) te se ne može zagrepsti nožem. 

Mitchell-Hedgesova lubanja

Laboratorijska ispitivanja na lubanji započela su 1970. u tvrtci Hewlett-Packard, tada najvećem proizvođaču elektroničke opreme, na posebnom odjelu koji se bavi obradom kvarca za potrebe informatičke industrije. Prva istraživanja nisu dala velike rezultate. Ali daljnja, detaljnija istraživanja su odgovorila na neka pitanja. Naime, lubanja je uronjena u otopinu benzilnog alkohola gdje kristal postaje nevidljiv. To je omogućilo točno određivanje osi lubanje i ostalih fizičkih karakteristika. Utvrđeno je da je lubanja izrađena uz potpuno neobaziranje na bilo koju od njenih osi, što je danas, najmodernijim tehnologijama poput lasera nemoguće izvesti, lubanja bi se jednostavno razmrskala. Došli su do zaključka da je njena izrada trajala oko 300 godina (neprestanog rada) uz korištenje silikonskog pijeska i vode, na što navodi činjenica da čak niti mikroskopskom analizom nikakvi tragovi oruđa nisu nađeni. Eksperimentiranje sa raznim načinima prolaza svjetlosti kroz lubanju tijekom podrobnog ispitivanja dalo je neke fantastične svjetlosne efekte, a znanje koje je primijenjeno pri izradi lubanje tek smo nedavno stekli (u lubanji su primijenjena znanja moderne fizike o lomu svjetlosti, konveksnim i konkavnim lećama, prizmama). Čeljust je izrađena iz istog komada kvarca i u završnoj fazi odvojena od ostatka lubanje. Prema pojedinim karakterističnim svojstvima lako je zaključiti da ima oblik ženske lubanje. Mase je oko 5,4 kg, visoka je oko 13 cm, široka 12 cm i dugačka 20 cm što je otprilike veličina ljudske lubanje. Bez obzira koliko niskim ili visokim temperaturama ju izlagali, lubanja je uvijek imala identičnu temperaturu - 70 stupnjeva fahrenheita (oko 21 stupanj celzijev). Postoji puno spekulacija kada je lubanja izrađena jer klasične metode određivanja starosti (C-14) ovdje nisu mogle biti primijenjene (zbog materijala od kojeg je izrađena).

Svatko tko je imao kontakt sa lubanjom osjetio je nešto jedinstveno, svatko ju je doživio na svoj način. U nekim slučajevima lubanja je mijenjala boju, stvarala slike koje su se mogle vidjeti u očnim zdjelicama ili ispuštala specifičan miris.

Sličnu sliku Lubanje u većoj rezoluciji možete vidjeti ovdje

Preporučamo knjigu Kristalna lubanja: Manda Scott